Edmund Campion

Edmund je rođen u Londonu na blagdan Obraćenja Sv. Pavla 25. siječnja 1540. Imao je još dva brata i jednu sestru. Otac mu je bio knjigoveža i živio u dosta skromnim prilikama.

Jučer smo sa svetim Andrijom putovali na Istok k našoj rastavljenoj kršćanskoj braći pravoslavcima. Danas putujemo na Sjever k rastavljenoj kršćanskoj braći anglikancima u Engleskoj. U XVI. stoljeću engleski kralj Henrik VIII. odcijepio je Englesku od Katoličke crkve. U tome žalosnom odcjepljenju bilo je i mučenika, od kojih su najpoznatiji: kancelar Engleskog kraljevstva sv. Toma More i biskup sv. Ivan Fisher. Henrikova kćerka Elizabeta nastavila je s progonima katolika. Najslavnija žrtva toga progonstva bio je blaženi Edmund Campion iz Družbe Isusove, koji je zajedno s dva svoja redovnička subrata obješen u Londonu baš na današnji dan god. 1581.

Edmund je rođen u Londonu na blagdan Obraćenja Sv. Pavla 25. siječnja 1540. Imao je još dva brata i jednu sestru. Otac mu je bio knjigoveža i živio u dosta skromnim prilikama. Nije bilo nikakva bogatstva ni obilja. To, ipak, nije smetalo da djetinjstvo živahnog dječaka bude vedro i nasmijano. Kako je dečko bio veoma sposoban, otac bi ga rado dao na škole, ali nije bilo materijalnih sredstava. Na sreću, priskočio je u pomoć ceh trgovaca povrćem u Londonu te odlučio na svoj trošak školovati Edmunda. Otac je bio sretan, a isto tako i sin, koji poče polaziti školu u ulici Newgate u Londonu, gdje se školovao i sam Henrikov sin prijestolonasljednik Eduard VI. te sinovi kraljevske, grofovskih i trgovačkih obitelji.

Edmund je u školi veoma brzo natkrilio sve svoje drugove. Bio je prvi đak. Sve je shvaćao s lakoćom, a želja za znanjem rasla je iz dana u dan. Zauzimanjem lorda kancelara Whitea primljen je na glasovito Oxfordsko sveučilište, gdje također bijaše ponajbolji student koga je poznavao i divio mu se čitav Oxford. Kad je kraljica Elizabeta posjetila Sveučilište, Campion bi odabran da je pozdravi biranim govorom. Poslije toga branio je pred kraljicom dvije teze iz filozofije. Elizabeta je bila zapanjena učenošću mladoga studenta. Kad je svršio, pozva ga k sebi, pruži mu ruke te reče: "Čestitam vam na uspjehu!"

Zatim se obrati velikašu Dudleyju, pokrovitelju Sveučilišta: "Mylord, ovoga mladića stavljam pod vašu osobnu zaštitu. Čuvajte ga kao dragulj moje kraljevske krune!"

Pred Campionom se smiješila budućnost: bogatstvo, karijera, slava, užici. Samo treba da se pokloni kraljici te joj prisegne kao vrhovnoj glavi Engleske crkve. On je to učinio te, dapače, bio zaređen i za đakona Anglikanske crkve. Bio je to čas slabosti za koji će se Campion pokajati i vratiti natrag u krilo Katoličke crkve. Ta ga je prisega silno pekla u duši. Proganjala ga je čak i u snu. I još je mnogo godina trpio od te nutarnje muke.

Promatrajući trpljenje irskih katolika te mučeničku smrt 67-godišnjeg starca Storeyja, koji je izražavao sreću što smije umrijeti za vjeru, Campion je bio potresen u duši, požalio je svoju prisegu i odlučio prekinuti s anglikanstvom.

Pobjegao je u Flandriju gdje ga je dr. Allen opet primio u Katoličku crkvu. Tu je Campion nastavio nauke. Na okrajku knjige znao bi napisati kako je katolička istina vrijedna da je brani i krvlju. I tako se polako spremao na mučeničku smrt, koja ga je čekala.

No prije toga stupio je u Družbu Isusovu i to u Rimu. U red ga je primio general o. Eberhard Mercurian koncem travnja 1573. Poslao ga je u Češku, gdje je najprije u Pragu, a onda u Brnu obavio svoj novicijat. Nakon novicijata bio je briljantan profesor na Isusovačkom kolegiju u Pragu. Tu se okušao i na peru sastavivši dvije drame: Kralj Saul i Ambrozijanska tragedija, koje su se više puta davale i na kraljevskom dvoru.

U rujnu god 1578. bio je zaređen za svećenika, a na Malu Gospu rekao je svoju prvu misu. Iako je bio daleko od domovine, srcem je bio u njoj želeći se žrtvovati za nju. I neće morati dugo čekati. Na zapovijed oca generala otputovao je u Englesku god. 1580. Njegovo djelovanje u domovini bit će kratko, ali nadasve korisno. Obučen kao trgovac obilazi sela i gradove dijeleći sakramente i bodreći katolike da ustraju u vjeri otaca, u vjernosti Katoličkoj crkvi i papi. Potajno je uspio tiskati letke u kojima se bori za katolički nauk.

Dakako da se brzo saznalo za njegov dolazak u Englesku. Doušnici kraljice Elizabete bili su mu stalno za petama, dok ga nisu napokon ulovili uz pomoć jednog izdajnika. Campion blijed, ali posve miran, reče: "Neka bude Gospodin blagoslovljen!"

Sada je započeo njegov križni put. Preslušavanja i muke bili su mu svagdanji kruh. Mislili su ga slomiti, ali nisu uspjeli. Nisu pomogle ni prijetnje ni obećanja. Campion je ostao neslomiv. Sada je bila divna prilika da popravi svoj nekadanji kukavičluk i on ju je iskoristio. Hrabro je pošao na vješala, pomolivši se za kraljicu koja ga je predala smrti.

Campion je mrtav, ali njegov duh živi. Njegova mučenička smrt prouzročila je mnoga obraćenja na katoličku vjeru. Narod ga je počeo štovati kao sveca. To je štovanje službeno potvrdio tri stoljeća kasnije papa Leon XIII. proglasivši ga blaženim. Njegov životopisac, isusovac Karlheinz Riedel, u knjizi koja je godine 1940. prevedena i na hrvatski jezik, ovako završava njegov životopis:

"...Edmund Campion dovršio je svoje djelo. U najljućem progonstvu odlučio se on potpuno da se žrtvuje za Crkvu. I ostao je svojoj odluci vjeran cijeli život. Tu je postavljen temelj veličini njegova značaja. U stotinama teških prigoda, prkoseći stotinama pogibelji, podnoseći nebrojene nevolje, bezbrojne neprijateljske zasjede, ispunio je oduševljeno i predano svoje poslanje apostola Kristova: na to je smjerala svaka njegova riječ, svaki njegov korak uvijek i svagdje - do zadnjega daha. U tom je nama slabima sjajan primjer!"

Papa Pavao VI. proglasio je god. 1970. Edmunda Campiona svecem.