Skoči na menu Skoči na sadržaj
Lijepa slika u zaglavlju

Današnji datum:  1. prosinca 2020.

 

VJERNO SLUŽIO U TVOJOJ CRKVI

7. studenoga 2015.
HOMILIJA NA UKOPNOJ MISI ZA MIJU THONA 11.11.1986.

U ukopnoj misi pridružujemo svoje pokojnike Kristu raspetom i uskrslom. Pri tome mislimo da Krist, dobri pastir milostivo primi naše pokojnike, očišćene od ljudskih slabosti, u društvo svojih svetih i izabranih, a nama koji za njima tugujemo udijeli utjehu vjere. Tako ukopna liturgija pribavlja pokojnima duhovnu korist a živima sadržajnu utjehu u časovima rastanka.

Danas u ovu euharistijsku žrtvu ugrađujemo životni put svećenika koji se kroz pedeset godina svećeničkog služenja istrošio za svoju kršćansku braću i sestre, od čega kroz 42 godine u sarajevskoj nadbiskupiji i kroz posljednjih osam godina u Njemačkoj.

Posvijestimo sebi malo eklezijalnu, crkvenu ulogu svećenikova aktivnog služenja i umiranja.

1)      On ju je u tvojoj Crkvi odana srca slavio

U zbornoj molitvi mise za pokojnog svećenika glavni celebrant obraća se Bogu u ime ožalošćene i sabrane zajednice: „Gospodine, usliši naše smjerne molitve za slugu svoga svećenika Miju. On se istrošio služeći tvome imenu. Daj da se zauvijek raduje u društvu tvojih svetaca.“ Bez obzira da li umre sa pedeset ili svega nekoliko godina svećeničkog staža, on prelazi iz ovog života istrošen u službi Bogu i kršćanskoj zajednici. Ne sklapa vlastitog braka i odriče se vlastite obitelji da bi učvršćivao brakove i obitelji drugih. Primjerom osobne vjere, zatim riječju Božjom i sakramentima hrani vjeru onih koji su mu povjereni. Uči ih moliti, s njima moli i za njih moli.

Odabrana misna čitanja prikazuju Boga kao tješitelja bolesnih, tjeskobnih i tužnih. Job, sveti buntovnik, koji ne prihvaća ustaljeno mišljenje da je svaka bolest ili nesreća Božja kazna za grijeh. Sav u čirevima, on ne razumije svoju patnju ali ni ne očajava: „Ja znam dobro; moj Izbavitelj živi i posljednji će on nad zemljom ustati!“  Za „izbavitelj“ stoji u hebrejskom goel, što znači rođaka koji sve žrtvuje da izbavi iz ropstva svog suplemenika. Bog je ljudima goel – rođak naklonjen i onda kad izgleda da je dalek. Ovo Božje otajstvo otkrivaju svećenici samima sebi kad su u zatvoru i stiskama, a i svojim vjernicima kad su u na oko bezizlaznim situacijama.

Za drugo čitanje imali smo odlomak iz Otkrivenja o novom Jeruzalemu u kojem Bog briše suze s očiju vjernika: „Ni tuge, ni jauka, ni boli biti više neće jer – prijašnje uminu!“ Tako je Ivan vidjelac progonjenim kršćanima prvog stoljeća pomagao da vide smisao svojih nevolja, da u njima ne klonu, da u Kristu proslavljenom Jaganjcu gledaju Alfu i Omegu, Početak i Svršetak. To isto pomaže svećenik vidjeti. On je prijatelj školovanih i neukih, starih i mladih, materijano situiranih i onih koji jedva sastavljaju kraj s krajem. Svima pomaže otkrivati i slijediti Isusa koji je Početak i Svršetak.

Svećenika često predstavljamo kao onoga koji opominje, poučava, kara. Ali bismo ga na temelju ovih čitanja trebali doživjeti kao Božjeg čovjeka koji je otkrio utjehu Božju i sadržajno tješi ljude kroz život.

U darovnoj molitvi govori celebrant da prikazujemo Bogu ovu žrtvu za njegova slugu koji je sam odana srca slavio ovu žrtvu u Crkvi Božjoj. Slavio, ne samo rubricirao! U ovom slavljenju uključena je vjernička radost zbog Božje naklonosti ljudima i zahvalnost za dar otkupljenja u Kristu. Danas mi za njega slavimo istu euharistijsku žrtvu, zahvalni Bogu za njegovo svećeničko služenje i dobar primjer kroz 50 godina svečeništva.

2)      Vedri sljedbenik blagog i poniznog Krista.

U odlomku iz evanđelja po Mateju Isus iznosi zahvalnu molitvu Ocu koji je neznatnim galilejskim seljacima, ribarima, trgovcima i carinicima otkrio njegov identitet. Isus je ponosan, radostan i zahvalan što je Mesija malenih koji su uvidjeli da on pozna Oca i objavljuje doživljenu ljubav Očevu prema svim ljudima. Upravo takve – malene, neznatne, zapostavljene – zove Isus da idu zanjim i predstavlja se kao onaj koji je krotka i ponizna srca.

 U ovom Isusovom pozivu prepoznaje se svaki kršćanaki vjernik pa i svećenik. Svaki od nas pa i pokojnik koji nas je okupio na oavu ukopnu misu, osjeća se neznatnim i malenim pred Isusom, čiji je jaram sladak i čije je breme lako. Svi ispovijedamo da je moguće Isusa slijediti iz svakog ljudskog zvanja i zanimanja; da je moguće biti vedri sljedbenik blagog i poniznog Krista i u ternucima tjeskobe, bolesti, nevolje... Takav Isusov sljedbenik bio je i pokojnik. Bez obzira da li smo ga poznavali nekoliko godina ili desetljeća, svi ga se sjeećamo kao raspoloženog, vedrog svećenika, koji je volio svoj poziv i drugima ulijevao želju da se odlučuju za duhovno zvnaje. Za ovu njegovu kršćansku i svećeničku vedrinu danas zahvaljujemo Bogu.

Kao biskupijski svećenik vrhbosnske nadbiskupije, u kojoj polovicu vjernika pastoriziraju franjevci a polovicu mi biskupijski svećenici, htio bih ovdje napomenuti jedan svoj doživljaj u vezi s pokojnikom. U studenom 1965. bio sam postavljen za kapelana u Travnik. Kako su u vrijeme moga bogoslovskog studija moji roditelji živjeli na području đakovačke biskupije, nisam dovoljno poznavao pastoralnu praksu i običaje u sarajevskoj nadbiskupiji. Zato je moje prvo svećeničko uposlenje bilo mučno razdoblje uživljavanja i upoznavanja. Jedna od neugodnih stvari koju sam morao doživjeti bio je antagonizam između nas petrovaca i franjevaca, i to do razine da jedni druge ocrnjujemo pred vjernicima. Par tjedana nakon mog dolaska u Travnik susreo me pokojnik i bratski pitao kako se snalazim na prvoj dužnosti. Rekao sam da je sa župnikom i župljanima sve u redu ali da me vrlo obeshrabruje napetost između franjevaca i petrovaca. On je na to odgovorio: „Nemoj ti dodavati ulje na vatru, a ove naše svađe ne uzimaj previše ozbiljno.“ Onaj čas za mene je to bila velika pomoć; i danas sam mu zahvalan za bratsku pomoć.

U popričesnoj molitvi glavni će celebrant u ime svih nas izreći liturgijsku pohvalu pokojniku: „Tvoj je sluga svećenik Mijo vjerno služio u tvojoj Crkvi. Daj da se snagom ove žrtve zauvijek raduje pred tvojim licem.“  Vedro i vjerno u Kristovoj Crkvi može služiti svaki vjernik i svećenik. Tu opću liturgijsku pohvalu danas primjenjujemo na pokojnog našeg subrata i molimo da je jednog dana primijeni na nas osobno biskupijska i župska zajednica mjesta gdje ćemo preminuti. Kao vjernici putujemo ovim svijetom radujući se daru života i mogućnsti služenja Crkvi i ljuskoj zajednici. Ukopnom misom molimo da se ovaj pokojnik i svi naši pokojnici zauvije raduju pred licem Božjim. Na to nas podsjeća Ivan vidjelac iz današnjeg drugog čitanja: „Oni će biti njegov narod a on će biti Bog s njima. I otrt će im svaku suzu s očiju, te smrti biti više neće, ni tuge, ni boli biti više neće, jer – prijašnje uminu.“

Dr. Mato  Zovkić

Misne molitve: za pokojnog svećenika B.

Misna čitanja;

1/ Job 19,1. 23-27a – str. 38.

2/ Otk 21, 1-5a; 6b-7 – str. 57.

3/ Mt 11,25-30. Str – 71.