SVECENIK DOBRA SRCA

8. siječnja 2019.

uz 75.tu obljetnicu rodjenja Luke Janjica, svecenika, pjesnika, profesora i odgojitelja

U pitomom selu Pećnik, na padinama planine Vučjak, u bosanskoj Posavini ugledao je svjetlo dana, prije 75 godina, 8. siječnja 1944. god., vlč. LUKA JANJIĆ, vrhbosanski svećenik, Garvački župnik, doborski dekan, pjesnik, profesor i odgojitelj.

Bogoslovne nauke je završio u Zagrebu gdje ga je na blagdan apostolskih prvaka sv. Petra i Pavla, 29. lipnja 1969. zagrebački nadbiskup Franjo kardinal Kuharić zaredio za svećenika. Uz filozofsko-teološku naobrazbu Luka je studirao i diplomirao književnost. Nakon svećeničkog ređenja službovao je kao kapelan u Novom Selu kod Bos. Broda, u Vidovicama, Kaknju i Zavidovićima. Od 1972.-1974. bio je prefekt i profesor u dječačkom sjemeništu „Zmajević" u Zadru, a potom je od 1974.-1978. obavljao službu prefekta i profesora latinskog jezika u Vrhbosanskoj katoličkoj bogosloviji u Sarajevu. God. 1978. odlazi za župnika u Radunice kod Maglaja da bi nakon jedanaest godina predanog služenja Bogu i bližnjemu, god. 1989. preuzeo župu Garevac. Godinu dana kasnije imenovan je dekanom Doborskog dekanata.

Pred naletom srpskih postrojbi, krajem lipnja 1992. morao je sa svojim župljanima napustiti Garevac i potražiti sklonište preko Save, u Hrvatskoj. Tri godine kasnije prihvatio je službu pastoralnog suradnika u župi Presvetog Trojstva u Novom Sarajevu.

U utorak, 17. prosinca 1996. iz Kliničkog centra u Sarajevu, gdje je bio na liječenju, otišao je tiho i nečujno, upravo onako kako je živio, u susret nebeskom Ocu. Pokopan je na groblju Bijele Bare u blizini Odžaka, u grobnicu gdje je sahranjen njegov krstitelj Ljubomir Roje, koga su zaklali četnici na vratima pećničke župne kuće 15. siječnja 1945. god. Luka je bio blage i mirne naravi, pun dosjetki, uvijek raspoložen i spreman na šalu. Svuda je unosio vedrinu i širio optimizam. Neobično je volio ljude patničke Bosne. Za njih se žrtvovao, njima je darivao dragocjeno vrijeme, pružao im je lijepu riječ i materijalnu potporu; s njima se radovao i žalostio. Za njega se može reći da je bio svećenik dobra srca i pravedne duše, pa ga ljudi u Garevcu s pravom prozvaše „naš dobri Luka". Svećenik Luka se već od bogoslovskih dana bavio i literarnim radom, a ushitraje svoga srca i trzaje duše profinjenim je jezikom pretakao u stihove i zaodijevao u literarno ruho. Vrhbosanski nadbiskupski ordinarijat u Sarajevu objavio mu je god. 1998. zbirku poezije i proze pod naslovom „Putovanka kroza život", knjižicu od 131 stranicu ilustriranu sa sedam fotografija. Djelo sadrži tri ciklusa poezije: Putovima zavičajnim, Putovima Gospodnjim, Putovima od dolaska do povratka, a četvrti dio sadrži Lukinu prozu pod naslovom: Putovima povijesnim mukotrpnim. „Pjesmotvori iz prvog dijela Putovima zavičajnim satkani su od zavičajnosti i domoljublja. U njima prevladavaju sjetni i tugaljivi tonovi zbog činjenice da sela s našim starim kućama svednevice postaju pusta, a možda ponajviše zbog toga što su ratne aveti bile svugdje prisutne, upravo one koje su ubile oca našega pjesnika 15. siječnja 1945. god. kao i mnoge druge nevine ljude.

U ciklusu Putovima Gospodnjim imamo pjesmotvore koji govore o njegovu stavu prema Bogu koji ga neprestance zove na svoju njivu, u svoj vinograd, u svoje kraljevstvo, u svoju sjetvu.

U ciklusu Od odlaska do povratka govori o svojim putovanjima koja su uvijek vezana uz kućni prag i draga lica... Gdje god se našao, sa sobom je nosio svoj zavičaj, svoj kućni prag i slast bašćine i jezika." (Ilija Drmić u Proslovu knjige "Putovanka kroz život" (str. 9-11). Pišući o proznom dijelu Lukine Putovanke Ilija Drmić kaže: „Ovi tekstovi otkrivaju nam čovjeka koji je znao i mogao doživjeti govor kamena i pretočiti to u priču, gdje se miješa prošlost i sadašnjost, san i java, dobro i zlo, mržnja i ljubav" (str. 11).

Pozivnice

(Uoči obljetnice očeve smrti)

Jedna je čežnja ponijela zraku

da u mrtvom oku

rodi iskru života.

Pustite mrtve u miru,

nitko se od njih ne poželje

vratiti natrag.

Da l' ne mogu

il' neće?

Tamo je mir,

krv ne vrije,

iz prolivene niče cvijeće.

Nemojte zvati mrtve natrag.

Posluhnite,

zovu vas oni k sebi.

Obuću svoju izujte

da ne zagazite cvijeće mira.

Kleknite na humke

pa ih u čelo cjeluje.

(7.XII.1968.)

(Luka Janjić: Putovanka kroza život, Sarajevo 1998., str. 31