Razgovor sa bivsim misionarom vlc. Antom Pericem

13. veljače 2017.

Objavljeno u Radosnoj vijesti, br. 5 i 6 - 1997.

Dolazak Svetoga Oca Ivana Pavla II u Sarajevo do­veo je u ovaj grad mnoge koji nisu ni mislili doći. Povukla ih je želja da vide Svetoga Oca, da mole s njim, da se susret­nu s njim. Bio je to poslije dugog vremuna susret i s mnogim prijateljima s kojima se nismo vidjeli godinama. Susreli smo se i s gradom mučenikom u koji se i iz kojega se u ratu ulazilo famoznim tunelom ispod piste sarajevskog aerodroma. Dojam je vrlo mučan. Na sve strane same ruševine. Nema pjesme: "Sjajan mjesec na Trebević sjeo..." ili one o Bembaši i vrelu Bosne.

Putem kojim će Sveti Otac proći ne­koliko zastavica s ljiljanima. Glavnu uli­ca čista i umivena. Papina slika samo po fasadama glavne ulice skupa s posterima političaru i pjevača. Malo dalje u spored­nim ulicamu tragovi siromaštva i ruše­nja. U njima je zapravo prava slika poratnog Sarajeva. Možeš pušiti gdje hoćeš. Možes baciti opušak gdje hoćeš. Neće te nitko opomenuti. Demokracija do ušiju. Prilika je da se susretnem i porazgovaram s bivšim misionarom a sada župnikom katedralne župe u Sara­jevu velečasnim Antom Perićem.

Anto Burić (dalje AB): U kronologiji dosadašnjih vaših službovanja posljed­nja je postaja: župnik katedralne župe Presvetoga Srca Isusova u Sarajevu. Kada se za nekog svećenika kaže da je župnik katedralne župe, onda to zvuči vrlo dostojnstveno. Kako je biti kate­dralni župnik u sarajevskoj kntedrali?

Anto Perić (dalje AP): Sarajevo je jako napaćeno i osiromašeno ovim, nada­mo se, proteklim ratom. Biti župnik u bilo kojoj župi u Sarajevu nimalo nije lako. Ljudi su materijalno siromašni. Mnogi su ostali skoro bez svega što su imali. Mnogima su porušene ili jako oštećene kuće ili stanovi. Upropašte­no je sve što su imali. Ono malo nov­čanih zaliha koje su imali u banci propalo je a ono što se našlo "u čarapi" potrošili su u ratu kupujući po visokoj cijeni najnužnije da prežive. Još uvijek tvornice ne rade, uredi ne rade a miro­vine su male ili bolje reći nikakve i neredovite. Samim tim i psihički su dosta izmrcvareni. Treba od nečega živjeti, a od čega. Budućnost je neiz­vjesna. Onima koji danas rade s naro­dom u ovakvim prilikama treba puno razumijevanja i strpljivosti. U prvom redu to su svećenici. Sarajevski svećenici dijele sudbinu ovoga napaćenog naroda a često se i sami u svojoj kući bore s istim problemima kao i njihovi vjernici. Katedralna župa je još kom­pliciranija jer je u staroj jezgri grada. Članovi obitelji koji u njoj žive uglav­nom su starije osobe. Mladi su iz ovo­ga dijela grada godinama odlazili. Od­lazili su za poslom izvan Sarajeva a neki i u druge dijelove Sarajeva gdje su se gradili prostraniji stanovi, dječji vrtići i škole. Među ovima koji su osta­li živjeti na podrčju katedralne župe puno je samaca, i to uglavnom starijih, ostavljenih od svojih najbližih koji su se, kako rekoh, rasuli po svijetu. O mnogima od njih treba svakodnevno brinuti. Na terenu katedralne župe je nekoliko samostanskih crkava i neko­liko samostanskih kapelica koje imaju mise i radnim danom i nedjeljom. Na te mise dolaze vjernici koji stanuju u njihovoj blizini. Točan uvid kakva je posjećenost misa nedjeljom skoro je nemoguće imati upravo zbog toga što mnogi idu na misu u te samostanske crkve i kapele. Na terenu katedralne župe nalazi se sjedište vrhbosanske nadbiskupije i kaptola, vrhbosanska bogoslovija u kojoj se formiraju dije­cezanski svećenici, zatim franjevački samostan svetog Ante na Bistriku i franjevački provincijalat provincije Bosne Srebrene. To znači da dosta svećenika priskače u pomoć vjernici­ma kad im se obrate za pomoć. Zna­dem da župa ima oko tri tisuće obitelji i oko pet tisuća župljana. Koji je broj članova po obitelji, možete i sami izra­čunati. Broj župljana u odnosu na sta­nje prije rata nije se bitno promijenio. Imamo jako puno novih župljana koji su prije rata bili neaktivni ili neopre­dijeljeni. Većina od njih živi u miješa­nim brakovima. Pored svega gore spo­menutog, imamo dosta veliku grupu mladih. Dosta su aktivni. Djeca koja nam dolaze na vjeronauk uglavnom su iz miješanih brakova. U različitim gru­pama pripravljamo ih na krštenje i druge sakramente. Nažalost, najviše imamo sprovoda. Na sprovode troši­mo najviše vremena i sila. Ponekada imamo i po tri sprovoda u jednom da­nu. Starosna dob župljana je dosta vi­soka. Na području katadralne župe djeluje i KŠC (Katolički školski cen­tar) s više od tisuću đaka osnovne i srednjih škola s područja cijelog Sara­jeva. To je razlog da je na području ove župe ipak dosta živo. Puno djece kreće se ulicama ove župe. Čuje se dječji smijeh. Ali, to su djeca iz cijelog Sara­jeva. Kada oni pođu kućama u druge dijelove grada, zamre živost i smijeh. Kako nam je velik dio mješovitih obi­telji, imamo svakodnevni kontakt i s pravoslavnima i muslimanima. Tu u međunacionalnim odnosima nema nekih problema. Neku vrstu nesnoš­ljivosti i manjak tolerancije uglavnom pokazuju novopridošli stanovnici Sa­rajeva. To su uglavnom prognanici iz drugih krajeva Bosne i Hercegovine gdje su odnosi bili drugačiji ili su nešto neugodno doživjeli u svome kraju od naroda kome nisu pripadali. Katolički tisak se dosta rado čita, ali je platežna moć župljana još uvijek dosta slaba. Nemaju dovoljno novca da kupe ono što im treba za život a kamoli za novi­ne. Snalazimo se tako da jedne novine idu u više obitelji. Kada jedni pročita­ju, daju drugima ili donesu natrag u crkvu, ostave na stolić za tisak da ih može uzeti drugi i tako redom dok ne stigne novi broj. Vjernici posebno ra­do čitaju "Glas Koncila" i "Mak", u kojima uvijek bude dosta vijesti i o Crkvi u BiH. "Radosna vijest" se ta­koder rado čita i uvijek bude raznese­na iz katedrale gotovo isti dan kada i dođe. Što se tiče primanja sakramena­ta, mogu reći ovo: Krštenja imamo i do stotinu godišnje. Uglavnom su to krštenja odraslih koji imaju više od sedam godina. Većina od njih uz krš­tenje odmah prima i druge sakramen­te, ovisno o njihovu uzrastu. Kada us­poredim rad ovdje u Sarajevu i rad u misijama, nađem puno sličnosti goto­vo na svim područjima, bilo pastoral­nom, rad sa katekumenima i grupama, bilo na karitativnom polju.

AB: Vi ste katedralni župnik, a vaš pomoćnik i suradnik maestro vlč. Mar­ko Stanušić ravna katedralnim zborovi­ma u vrijeme posjete Svetoga Oca Sarajevu, obadvojica iz Garevca kod Modriče. Danas je to područje u tako­zvanoj "Republici Srpskoj". Župna crkva je porušena, Hrvati protjerani. Koje je vjerničko ozračje bilo u Garevcu dok ste rasli?

AP: Garevac je zaista bilo divno mjesto. Bogat je to kraj a ljudi marlji­vi. Mnogi su godinama kao privremni radnici radili u inozemstvu, a oni koji su ostali, živjeli su od vrlo plodne zem­lje. Garevac je vrlo jaka i aktivna župa. Uz mjesto i župu Garevac nerazdvoj­no ide i ime župnika i dekana preč. Mije Thona. Bio je u prvo vrijeme župnik u Modriči. Poslije kada je iz­gradio prekrasnu crkvu posvećenu Mariji Majci Crkve i veliki župni stan, preselio se i postao župnik u Garevcu. Taj marljivi i duhovno jaki svećenik bio je pokretač duhovnoga, sakramen­talnog i molitvenog života: Radio je kao velik radnik na kulturnoj i mate­rijalnoj izgradnji toga kraja. Bio je ve­lik i tijelom i srcem. Velika je upravo njegova zasluga da su župe Modriča i Garevac dali Crkvi više od dvadeset svećenika i veći broj redovnika i re­dovnica. Samo iz modričke župe, kojoj je tada pripadao i Garevac, bilo nas je 1971. u sjemeništu i bogosloviji 24. Rektori sjemeništa počeli su se tada šaliti da imaju kandidate samo iz Mo­driče i Vidovica. Župnik i dekan Mijo Thon osjetio je ljepotu života u duhovnom zvanju i zato je djeci otvoreno i direktno govo­rio i poticao ih barem da pokušaju život u sjemeništu ili samostanu. Tako je početkom sedamdesetih godina samo djevojaka i djevojčica bi­lo u samostanima u zemlji i u inozem­stvu više od trideset. Jedna od tih djevojaka bila je i moja rođena sestra Kaja koja već devetnaest godina radi kao misionarka u Africi, u Tanzaniji, a pripada Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga. Danas imamo svećenika, dijecezanskih i redovnika, i redovnica iz ove dvije župe po mno­gim zemljama svijeta. Počevši od urednika "Radosne vijesti" preko urednika "Vrhbosne" koji su također iz Garevca. Mnogo ih je po župama u Bosni, neki su u Hrvatskoj, a neki po Europi, Africi itd.

            Imamo i veoma svijetlih svećenič­kih likova kao što je vlč. Božo Markotić koji je iz velike ljubavi prema po­vjerenome stadu, iz ljubavi prema svo­me svećeničkom zvanju i svome naro­du sagorio i umro kao duhovni velikan našega naroda. Pokopan je kod Ze­nice, u Čajdrašu, među narodom za koga je bio spreman uvijek umrijeti (tako je govorio). I umro je za svoj narod. Daj nam, Bože, da imamo što više župnika poput pokojnog Mije Thona koji njeguju obiteljsku molit­vu, pobožnosti prvih petaka, prvih su­bota, svibanjsku i listopadsku pobož­nost i vole duhovna zvanja. Dok je takvih župnika, bit će i duhovnih zva­nja.

AB: U povijesti vrhbosanske Crkve prvi put je jedan Papa došao u Bosnu i Hercegovinu. Njegovi prvi koraci bili su u katedrali gdje ste vi župnik. Kakav je osjećaj bio primiti Papu u svoju župnu crkvu ?

AP: Posjet Svetoga Oca je zbilja velik događaj za cijelu Bosnu i Herce­govinu, a za svakoga od nas sudionika toga događaja i posebno lijep doživ­ljaj. Njegov posjet i prisutnost među nama za sve je nas pravo osvježenje i ohrabrenje. Pravi melem na ranu izranjenoj Bosni i Hercegovini, ranje­noj vrhbosanskoj Crkvi, ranjenom Sa­rajevu, i u duši i tijelu ranjenim Sarajlijama. Na taj se događaj pripre­mala cijela Crkva u BiH duhovno mo­litvom i postom, a i organizacijski sva­ko prema svome položaju. Katedrala je u prvom redu biskupova, tj. bisku­pijska i kaptolska crkva, pa su i na tom polju pripreme bile raspodijeljene. Neizrecivo je lijep osjećaj biti stalno u crkvi u kojoj je Papa molio, sjedio, propovijedao i razgovarao. Osjećaj kod dočeka Pape je poseban doživljaj. Župa je organizirala podjelu oko dvije tisuće ulaznica, transparenata i plaka­ta. Organizirali smo pedesetak obitelji koje su prihvaćale hodočasnike na prenoćište. Mladi su i ovaj put najviše bili ukljčeni u taj posao. Prihvaćali su goste iz inozemstva i novinare, vodili ih do prihvatilišta i pokazivali im značajnija mjesta u gradu. Posebno su se tu istaknuli voditelji zbora mladih Hrvoje Šunjić i ministrant Davor Fuks, a dobar dio posla obavili su mi i isusovački sjemeništarci Nenad Moti­ka i Vedran Smitran. Posao je bio ra­spodijeljen i znalo se što tko radi i gdje tko treba biti. Odmah je bilo lakše. Razumljivo je samo po sebi da su naj­više bili angažirani svi koji su u nadbi­skupiji i odbori za doček pape Ivana Pavla II. Veliku ulogu odigrala je naša bogoslovija te sve samostanske kuće časnih sestara.

AB: Koji problemi na osobit način zaokupljaju sadašnjeg katedralnog župnika?

AP: Problema uvijek ima i oni nas tjeraju da se hvatamo u koštac s njim i pokušavamo ih (se) riješiti. Pu­no toga je još neizvjesno, nejasno a i započeto u Sarajevu. Na području ove župe, a mislim i u cijelom Sarajevu, ima jako puno miješanih i crkveno neozakonjenih brakova. Rješavamo to polako i stupnjevito prema dobi djece i nastalim potrebama.

            Imamo velik broj katekumena koji bi se rado krstili. Mnogi bi to htjeli obaviti na brzinu i bez puno uloženog truda i pripreme, što opet ne ide. Čini mi se ipak da je najveći prob­lem velika nezaposlenost, mala pri­manja i dosta prisutna materijalna os­kudica. Posebno veliku brigu zadaje velik broj starih, slabih i nezbrinutih osoba. U ublažavanju toga problema puno pomaže pučka kuhinja koju vodi Caritas i sestre sv. Vinka, ali oni ne mogu ni blizu zadovoljiti broj potrebi­tih. Možda bi u sklopu Caritasa treba­lo što prije organizirati socijalne usta­nove čiji bi članovi posjećivali i zbri­njavali starce i nemoćne koje su pone­kada skoro u bezizlaznoj situaciji. Mo­glo bi se možda nešto učniti na vo­lonterskoj osnovi. Vjerujem da ima onih koji su spremni nekoliko sati u tjednu odvojiti i darovati bližnjima. Mnogi bi bili zahvalni i za malu pomoć koja bi im se pružila.

AB: U ovoj rubrici naši bivši misionari ujedno govore i o tome gdje su bili u misijama. Hoćemo li malo i tome?

AP: U misijama sam bio u Zambiji u biskupiji Solwezi. To je misija (župa) u Mombezhi koja je za svoga zaštitnika izabrala svetu Obitelj. U misiji sam proveo dva man­data ili nepunih šest godina. Vratio sam se koncem svibnja 1992. godine.

AB: Misionari se redovito ne vraćaju iz misija bez nekog velikog razloga. Koji je razlog vašeg povratka?

AP: Prvi razlog moga povratka bila je učestala malarija i slabija ot­pornost na tropske bolesti. U isto vrijeme broj domaćih svećenika u toj biskupiji se dosta povećao, što je omo­gućavalo misionarima zamjene da pođu na liječenje i da se malo odmore. Kad sam se javio za misije 1986. u toj biskupiji su bila samo tri domaća svećenika, a već 1992. broj domaćih svećenika se popeo na dvanaest. Po­većavao se iz godine u godinu i broj bogoslova i sjemeništaraca. Biskupija Solwezi u to vrijeme je imala desetak misija ili župa. Osim liječenja, trebao sam u Rimu nastaviti postdiplomski studij i speci­jalizirati islam ili misiologiju. Završio sam tečaj talijanskog jezika na Urba­nijanumu, ali studij nisam započeo. Rat i nevolje u Bosni i Hercegovm, a posebno pad Bosanske posavine spri­ječili su me da nastavim studij. U mnoštvu izbjeglica i prognanika našla se i kompletna moja obitelj i rodbina. Molio sam od svoga nadbiskupa doz­volu i dobio sam da podem u Nje­mačku kako bih se mogao pobrinuti za njih. U Njemačoj sam radio nepune dvije godine i brinuo se za svoju rod­binu i veći broj izbjeglica. Kroz to vri­jeme sam se i zdravstveno oporavljao. Tako je bilo do 1994. godine. U kolo­vozu 1994. vrhbosanski nadbiskup pozvao me je da se vratim u nadbisku­piju, jer me ona treba. Bilo mi je pre­dloženo nekoliko radnih mjesta od­nosno službi. U ponudi mi je izričto naglašeno da prioritet ima služba di­rektora Caritasa naše nadbiskupije. Dotadašnji ravnatelj vlč. Pavo Šekeri­ja trebao je poći na dalji studij u Beč.

RV. Znali ste da je uloga Caritasa pomagati onima kojima treba pomoć. Rat je bjesnio. Mnogo je onih koji su vapili za pomoć. Kako je bilo u to teško vrijeme biti ravnatelj Caritasa?

AP: Biti ravnatelj Caritasa u rat­no vrijeme bilo je jako teško. Svakim danom rat je stvarao nove prognanike i izbjeglice. Ljudi su ostajali bez doma, bez hrane, bez odjeće, bez postelje. Ostajali su u jednom trenu bez ičega. Teško je bilo sve to gledati i slušati vapaj "pomozite nam".

AB: Kako ste se uklopili u taj humani posao?

AP: Putovi kojima sam u svojoj misiji trebao prolaziti bili mi posve nepoznati. Nisu to one meni otprije poznate ceste, nego kroz bosanske šume i planine. Sve neke novonapra­vljene zaobilaznice pune raznih ram­pi, punktova, kontrola, a često noću i opasnost od naoružanih razbojnika i pljačkaša. Svakih nekoliko kilometara netko te zaustavlja i kontrolira. Ne znaš ni tko ni zašto. Nije mi bilo sve­jedno putovati, iako sam imao dosta iskustva i sličnih putovanja u Africi.

AB: Zašto je ured Caritasa bio u Spli­tu a ne u Sarajevu?

AP: Središnjica Caritasa je osta­la u Sarajevu i nju je jako dobro vodio vlč. Franjo Tomić. Ravnateljev ured i glavno skladište bilo je izmješteno u Split radi lakšeg koordiniranja sa stra­nim donatorima. Velika pomoć mi je bio vlč. Robert Ružić koji je bio vodi­telj ureda i skladišta u Splitu, tako da sam ja mogao više vremena posvetiti kontaktima s donatorima i dekanati­ma, odnosno Caritasovim centrima na području nadbiskupije. Moram ovdje reći da je grad Split bio jako dobar do­maćin. Općenito govoreći, vlast u Hr­vatskoj je pokazala veliko razumije­vanje i uslužnost kad se radilo o pomaganju ljudima u nevolji.

AB: Što je bila glavna preokupacija ravnatelja Caritasa velečasnog Ante Pe­rića?

AP: Kroz dvije ratne godine ko­je sam proveo u Caritasu proveo sam nebrojeno mnoštvo pojedinaca dona­tora i njihovih delegacija kroz Bosnu i Hercegovinu. Osim ovih, s mnogima sam se susretao u Splitu i inozemstvu. Kroz te dvije godine glavna briga nam je bila najhitnije i najnužnije zbrinja­vanje naroda i pomaganju ugroženi­ma da prežive rat. Pomagali smo sva­kom čovjeku koji se našao u nevolji pa su tako primatelji naše pomoći bili vrlo čsto i Muslimani, Srbi i pripad­nici drugih naroda i grupa. Jednom riječju, pomoć su dobivali svi koji su trebali pomoć. Caritasova pomoć se sastojala uglavnom od hrane, odjeće, obuće, kreveta, bolničke opreme, sa­nitetskog materijala i lijekova, higi­jenskih potrepština i svega onog što je bilo najpotrebnije za preživljavanje. Osim spomenutog u programima je­senske i proljetne sjetve, pomagati smo da ljudi dobiju sjemena i gnojivo. U mnogim mjestima Caritas jc obna­vljao i osposobljavao oštećene škole, ambulante, savjetovališta i otvarao nove. Pomagali smo i u prihvaćanju izbjeglica koje su bile u prolazu za druge europske i prekooceanske zem­lje. Svi su oni bili bez ikakvih sredstava i trebalo im je pomoći.

AB: Mnogo je znanih i neznanih do­brotvora koji su nam pomogli u ratu. Makar je nezahvalno nekoga izdvajati, ipak pokušajte.

AP: Od donatora koji su poseb­no bili aktivni u pomaganju, svakako na prvom su mjestu Caritasi europ­skih zemalja. Među njima najaktivniji su bili Caritasi Austrije, Italije, Nje­mačke, Francuske, Švicarske. Na dru­gom su mjestu hrvatske katoličke misije u svijetu te njemačke župe na kojima su djelovali naši svećenici. Tu su i svećenici Nijemci koji su imali svećenike prijatelje u Bosni i Herce­govini ili u svome susjedstvu. Na trećem su mjestu pojedinci bilo stran­ci bilo naši iseljenici, koji su se an­gažirali u prikupljanju i dostavljanju pomoći. Kada su u pitanju ovi treći, onda moram napomenuti da su nam oni uz najbolju volju da pomognu za­davali i najviše glavobolje. Mnogi od njih nisu poznavali propise na grani­cama i carinama te je uvijek trebalo rješavati njihove slučajeve, ili im slati na granice dodatne garancije i upute što sve trebaju od papira imati.

AB: Kada mnogima treba pomoć a ne možete svima pomoći teško je reći tko je potrebniji, kako ste se odlučivali za prio­ritete?

AP: Tih ratnih godina svako po­dručje u biskupiji bilo je u teškoj situa­ciji. Ipak mislim da je u najtežoj situaciji bilo samo Sarajevo radi dugotrajne blo­kade, neprestanog granatiranja, snajpe­ra i nemogućnosti kretanja. Zbog toga sam posebno nastojao imati razumije­vanja za svaku molbu koju su mi sre­dišnjica u Sarajevu i vlč. Franjo Tomić predočili i nastojali smo im pružiti po­moć ako je to bilo ikako moguće.

AB: Rat je, hvala Bogu, valjda završio. Niste ni u Caritasu ni u misijama. Sjetite li se godina provedenih u Afri­ci?

AP: Raditi u misijama za mene je bilo jako zanimljivo. Vrlo često i vrlo rado razmišljam o vremenu pro­vedenom u Africi. Posebno mi je bilo zanimljivo jer sam zajedno s vlč. Do­minkom Bilićem radio u potpuno no­voj misiji koju je trebalo otvoriti. Trebalo je sve početi iz početka. Počeli smo sječom prašume i pripre­mom terena za misiju. Osim ovoga, bilo je dosta aktivnosti na pastoral­nom i humanitarnom planu. Za bo­ravka i rada u misiji krstio sam 715 katekumena i još 210 pripremio za krštenje. Pripremio sam za krizmu 440 i veći dio od njih krizmao. Pripre­mio sam za sakramenat ženidbe i vjenčao 83 para. Po udaljenim selima organizirao sam i vodio izgradnju 9 filijalnih crkvica. Velečasni Dominko i ja organizirali smo izgradnju do­maćinske i katehetske škole i manje bolnice. Godinu dana sam bio gene­ralni vikar biskupije Solwezi. Kroz to vrijeme organizirao sam biskupijske sjednice i vodio biskupiju. Posebno se rado sjećam onih dana kad sam primao dnevno i po trideset pacijenata, čistio im i previjao rane, opekotine, posjekotine i čireve. Pone­kada sam osobno po zabačenim šum­skim selima skupljao aktivne gubavce, dovozio ih u misiju, previjao i upućivao do bolnice za gubavce. Često sam dijelio lijekove: antibiotike i ta­blete protiv upala i bolova. Ovim lije­kovima je najčešće rok trajanja davno istekao, pa sam ih sam morao isproba­vati. Ako se meni ništa ne dogodi, on­da ih dadnem i svojim pacijentima.

            Bilo je i uzbudljivih trenutaka. Bio sam kidnapiran na cesti i oteto mi je vozilo. Slijedila je prisilna vožnja do Zaira i povratak pješice u samim čara­pama, jer su mi "kidnapirali" i cipele. Uzbudljive su bile povremene borbe sa zmijama noću. Uvijek sam izlazio kao pobjednik, osim jedanput kada mi je jedna kobra uspjela ušpricati otrov u oko. Bilo je napada razbojničkih grupa na misiju, noćne pucnjave. Oso­bito je zanimljiv lov na ptice i zečeve noću po džungli. Događalo se da sam po čitavu noć vozio hitne bolničke slučajeve po selima od jedne ambu­lante do druge. Osobito se rado sjećam poniznoga i zahvalnoga svijeta koji se znao rado­vati i najmanjoj pomoći. Pljeskali bi i zahvaljivali uz ples za samo jedan bombon. Zahvaljivali su i bili veseli i kad su bili odbijeni i ostavljeni bez pomoći. To je svijet koji je drugačji od nas. Njih se mora gledati u kontek­stu njihove kulture, tradicije, povijesti i shvaćanja. Posebno mi se sviđa kod toga na­roda sposobnost da se sami organizi­raju. Sposobni su sami organizirati sjednice, molitvene susrete, različite grupe u crkvi, ministrante recimo, pionire, Marijinu legiju. Znaju sami izabrati predvoditelja i predmolitelja. Znaju satima moliti, pjevati i satima čekati svećenika koji je obećao doći, i ne kritizirati i galamiti ako uopće ne dođe. Znaju reći: "Ako father nije došao sigurno je imao razloga za to i nije naše da ga pozivamo na neko opravdavanje."

AB: Čini mi se nekako normalnim upituli kako je došlo do odluke poći u misije?

AP: U misije sam se odlučo poći jer su me misije zanimale i pri­vlačle još od djetinjstva. Htio sam svakako ispuniti tu želju u mladim go­dinama, jer se vjerojatno kasnije ne bih mogao odlučti. Razlog za ostva­renje te želje je svakako i taj što sam htio pomoći kolegi Dominku koji je ostao sam u novootvorenoj misiji u divljini. To je ujedno i razlog zašto baš Zambija, a ne neka druga afrička zem­lja, Tanzanija recimo, gdje dugo godi­na kao misionarka djeluje moja rođena sestra Kaja, redovnica.

AB: Sanja li bivši misionar osobe iz svoje misije?

AP: Često mi padnu na pamet osobe s kojima sam radio u Africi. Posbno se često sjetim svojih blizih suradnika, katehista, djece, ministra­nata, radnika. Mislim na njih a najčešće ih se sjetim u svojim molitva­ma. Kad sam se tek vratio iz misija, sanjao sam sve u crnom, čak i svoju rodbinu i prijatelje bijelce sanjao sam kao crnce. Sada je opet sve izblijedilo pa mi ni Afrikanci više nisu u snu crni kao što su nekada bili.

AB: Ima li sličnosli pastoral u Sara­jevu s pastoralnim radom u misijama?

AP: Sada se u pastoralu, poseb­no ovdje u Sarajevu, nađe dosta sličnosti s pastoralnim i humanitar­nim radom u misijama. Imamo puno posla s odraslim katekumenima, kao i u misijama, i puno sirotinje. Razlika je u tome što ovdje u Europi ima da­leko više osamljenih i odbačenih oso­ba, posebno starijih, dok se u misijskim područjima Afrike još svi osjećaju kao čanovi jedne obitelji. Mogli bismo mi ovdje na ovom po­dručju mnogo naučiti od njih.