Slobodna Usora

1. studenoga 2008.

Sada sa prilično velike vremenske distance mogu reći da je jedan od najzaslužnijih da Usora i Tešanj nikada nisu pokoreni, premda je bilo strahovito žestokih napada, upravo pokojni velečasni Bajić.

Među mnoge činjenice koje bi trebalo reći o pokojnom Anti Bajiću, neke sam spomenuo, mislim da teba reći i sljedeće:

Negdje pred blagdan Svetog Ive 1993. godine bio je pozvan u Žepče vojni vrha HVO-a Usora (110 HVO brigada), Vodstvo Hrvatske Zajednice Usora, Zapovjedništo policije Usore i svećenici s područja Usore (pet svećenika). U Žepču smo se našli s istim sastavom s područja Žepča. Tom zgodom nam je pročitan fax (pročitao ga je gospodin Ivo Lozančić, zapovjednik 111XP brigade HVO-a iz Žepča) otprilike sljedećeg sadržaja: - Palite svoje kuće da ne ostanu Balijama i krenite prema Banja Luci gdje vas čeka biskup Komarica i banjolčki Caritas. Odatle ćete u organizaciji Caritasa poći prema Zagrebu gdje vas čeka svećenik Pero Pranjić. - Fax je došao iz zapovjedništva Hercegbosne.

Na te riječi prvi je ustao velečasni Bajić i rekao: «Mi ne idemo nikuda, makar svi izginuli!» Svi svećenici i usorskog i žepačkog kraja stali su na stranu velečasnog Ante. Vojno i civilno vodstvo Usore i Žepča nije nažalost tako reagiralo. Ostali su neopredijeljeni. Tada je gospodin Lozančić, da prekine diskusiju, rekao: «Prepustite to meni ja ću to riješiti.»

Nekoliko dana nakon toga 111XP HVO žepačka brigada je dopustila preko svog teritorija da se Srbi iz Teslića povežu sa Srbima na Ozernu i mi smo ostali u potpunom okruženju. Ovo totalno okruženje je trajalo skoro godinu dana.

Naime, Usora se nalazila na prometnom pravcu Teslić-Doboj i dalje preko Republike srpske prema Bijeljini, pa je prisustvom nepokorene Usore i Tešnja bila onemogućena komunikacija Teslića sa spomenutim područjem. Zbog toga su Srbi morali ići zaobilaznim putem preko Banja Luke pa u Doboj i Bijeljinu. Stoga im je bilo itekako stalo da pokore Usoru i Tešanj i tako oslobode prolaz prema Bijeljini i dalje prema Srbiji.

Kada smo pali u okruženje isključen nam je dovod struje, opskrba gorivom je onemogućena a malo pomalo nestajalo je svih zaliha hrane, lijekova i sanitetskog materijala. Kasnije je za ovo područje bila uvedena takozvana «akcija padobran» u kojoj su dopremane male, vrlo male količine pomoći. Zbog toga se u doslovnom smislu riječi u ovom području «umiralo se od gladi».

Sada sa prilično velike vremenske distance mogu reći da je jedan od najzaslužnijih da Usora i Tešanj nikada nisu pokoreni, premda je bilo strahovito žestokih napada, upravo pokojni velečasni Bajić. Kao najstariji među nama osjetio je da mora reagirati brzo i odlučno. I reagirao je, istina uz podršku svih svećenika – i Usore i Žepča.

Tako Usora u lijepoj, možemo reći najvećoj mjeri, svoj opstanak može zahvaliti velečasnom Anti. Da smo mi svećenici tada pristali i s oltara najavili odlazak, Usora bi danas sigurno bila u Republici srpskoj.

Anto Burić, svećenik